Međimurje se prvi put u pismenom dokumentu spominje tek u trinaestom stoljeću, u povelji pisanoj u Zagrebu 1226. godine (čuva se u arhivu zagrebačkog Kaptola). U njoj se spominje posjed Bistrec na kojem je između 1334. i 1501. godine (od kada datiraju dvije najstarije kanonske vizitacije međimurskih župa) osnovana župa sv. Vida. Pod patronatom župe sv. Vida bila su sela Sveta Marija, Donja Dubrava i Donji Mihaljevec te utvrde Kotoriba i Legrad.
Godine 1350. Međimurje darovnicom dolazi u vlasništvo nekadašnjih erdeljskih vojvoda Lackovića i postaje jedinstveni feudalnim posjedom. Gospodar Međimurja je stanovao u palači čakovečke tvrđave i u upravnom se smislu Međimurje od tada naziva Čakovečko vlastelinstvo. Međimursko plemstvo je bilo sitno plemstvo (plemići armalisti), ovisni o čakovečkoj vlasteli.
U mađarskom popisu stanovništva iz 1467. godine Sveta Marija se spominje pod imenom Alltarcen. Dr. Laszlo Hadrovicz u svom djelu “Murakoz helynevei” izvodi porijeklo imena naselja od kajkavske riječi za oltar – altar.
Mjesto se 1478. godine spominje i kao Družilovec (isto kao i u kanonskoj vizitaciji 1716. godine).
Prema pričanjima mještana, radi se o dva naselja koja su se spojila u jedno – Svetu Mariju. U doba Zrinskih, 1638. godine navodi se uz ime Altarec i ime Szent Maria.
Zrinski su Međimurjem upravljali od 1546. do 1691. godine. Juraj IV, sin Nikole Šubića Zrinskog, otvoreno je priznavao da je protestant. Dao je sa Čakovečkog vlastelinstva protjerati sve katoličke svećenike, a protisti su oštećivali katoličke crkve. Josip Bedeković u svom djelu “Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi Stridonis occultatum” kaže da u selu Sveta Marija kod Vidovca stoji vrlo stara crkva podignuta u čast Blažene Djevice Marije. U njoj se nalazio kip Blažene Djevice Marije koji je nadaleko bio poznat kao čudotvoran, a kojeg su protisti obeščastili. Po svim većim mjestima bili su namješteni protestantski propovjednici.
Događanja
Svetomarska čipka spada među jednostavnije čipke koje se izrađuju s relativno malo batića -najčešće sa 6 pari, pa sve do 36 pari kod najzahtjevnijih uzoraka.
Osnovna karakteristika svetomarske čipke, koja ju čini drugačijom od ostalih, izrada je jednom neprekinutom niti koju drži jedan par batića – dakle konac se ne smije spajati i poželjno je da se nigdje kod pletenja ne potrga. Zato se za izradu pojedinog primjerka čipke mora točno znati duljina konca koja se mora namotati na par batića. Mjera za duljinu konca je balo, dakle, određeni broj namotaja konca oko bala, određen je za pojedinu čipku. Konac se namata ručno iako danas postoje i strojevi.
Druga važna karakteristika je što se izrađuje na papirnatom predlošku bez slike. Papirnati predložak je rupičast i svaka čipkarica zna čitati ove rupice.
Po obliku su se u prošlosti izrađivale dvije vrste čipke: pravokutna koja se izrađivala za tržište izvan Međimurja i čipka s polukružnim caknama za naše narodne nošnje.
Pravokutna čipka nazivala se velika tanka i mala tanka i bila je jednostavnija za izradu. Pravokutne trake krasile su podravsku i moslavačku nošnju, a trebalo je spojiti više traka zajedno. Nekad su žene za dvije takve trake mogle dobiti jedan ručnik ili jednu pregaču, a najstarije čipkarice sjećaju se da se u vrijeme prije 2. Svjetskog rata za čipku dobilo 8 dinara. Da bi bilo malo jasnije, za samo jednu traku tj. jedan komad ovakve čipke potrebno je oko 60 sati rada.
Traka s caknama nazivala se špica za poculicu i bila je izuzetno zahtjevna za izradu. Špice za poculicu izrađivale su samo pojedine žene u selu.
Špica za poculicu sastoji se od 5 polukružnih cjelina s istovjetnim motivom. Postoje 4 različita motiva specifičnog naziva: lastavička, katruža, jagnješce i krogljica. Špice su se iglom spajale na pletenu ili kukičanu kapicu, a nakon postavljanja poculice na glavu na vrh se stavljala velika pletena mašna – žnjora.
Poculica se namještala na posebno počešljanu kosu, a za tako počešljanu ženu rekli su da je počipkana.